Pjesme slične onima koje danas nazivao „božićnim pjesmama“ su se prvi put pjevale u Europi prije tisuće godina, ali tada nisu bile vezane uz Božić. Bile su to poganske pjesme, pjevane na proslavama zimskog solsticija dok su ljudi plesali oko kamenih krugova. Zimski solsticij je najkraći dan u godini, obično to bude oko 22. prosinca. Te pjesme su se nekada pisale i pjevale tijekom sve četiri sezone, ali je danas preživjela samo tradicija njihova pjevanja na Božić.
Božić, proslava Isusova rođenja, tada se počeo slaviti istodobno s solsticijem, pa su rani kršćani počeli pjevati kršćanske pjesme umjesto poganskih. 129. godine rimski je biskup rekao da bi se na božićnoj službi u Rimu trebala pjevati pjesma nazvana “Anđeoska himna”. Još jedan poznati rano-božićni hvalospjev napisao je 760. godine Comas iz Jeruzalema za grčku pravoslavnu crkvu. Ubrzo nakon toga mnogi su skladatelji iz cijele Europe počeli pisati ‘božićne pjesme’. Međutim, nije ih voljelo mnogo ljudi jer su svi bili napisani i pjevani na latinskom, jeziku koji obični ljudi nisu mogli razumjeti. U doba srednjeg vijeka (1200-ih) većina je ljudi uopće izgubila zanimanje za proslavu Božića.
To je promijenio sveti Franjo Asiški kada je 1223. godine započeo svoje predstave jaslica u Italiji. Ljudi u predstavama pjevali su pjesme ili ‘kantile’ koje su tijekom predstava pričali priču. Ponekad su refreni novih pjesama bili na latinskom jeziku; ali obično su svi bili na jeziku koji su ljudi koji su gledali predstavu te su ih mogli razumjeti i pridružiti im se. Nove božićne pjesme proširile su se u Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i drugim europskim zemljama.
Najranija je takva pjesma napisana 1410. godine. Nažalost, danas postoji njezin samo vrlo mali fragment. Govorila je o Mariji i Isusu koji su se susreli s različitim ljudima u Betlehemu. Većina pjesama iz tog doba i elizabetanskog razdoblja neistinite su priče, tek neznatno utemeljene na božićnoj priči, o svetoj obitelji i viđene su kao zabavne, a ne vjerske pjesme. Obično su se pjevale u kućama, a ne u crkvama. Putujući pjevači ili ministranti počeli su pjevati te pjesme, a riječi su mijenjane za lokalno stanovništvo gdje god su putovali. Jedna od pjesama koja se ovako promijenila je ‘Vidjela sam tri broda’.
Kada su Puritanci došli na vlast u Engleskoj 1640-ih, proslava Božića i pjevanja božićnih pjesama je zaustavljena. Međutim, pjesme su preživjele jer su ih ljudi pjevali u tajnosti. Božićne pjesme se ipak nisu pjevale sve do viktorijanskih vremena, kada su dvojica muškaraca po imenu William Sandys i Davis Gilbert sakupili mnogo stare božićne glazbe iz sela u Engleskoj. Pjesme su se pjevale kao narodne pjesme na mjestima poput pubova, ali ih se često nije smatralo ‘pravilnim’ ili ‘lijepim’ pjesmama za srednju ili višu klasu. (Pjevanje pjesama u pubovima je radicija koja se održala i danas te postoje pubovi koji su po ome jako poznati i to uglavnom na sjeveru Engleske, posebno u Sjevernom Derbyshireu i Južnom Yorkshireu.)
Prije nego što je pjevanje božićnih pjesama na mjestima poput crkava postalo popularno, ponekad su postojali službeni pjevači pjesama koji su se na engleskom jeziku nazivali ‘Waits (oni koji čekaju)’. To su bile grupe ljudi predvođene važnim lokalnim čelnicima (kao što su čelnici mjesnih vijeća) koje su jedine imale mogućnost da u gradovima i selima uzmu novac od javnosti (ako su drugi to učinili, ponekad su bili optuženi kao prosjaci!). Zvali su ih „oni koji čekaju“ jer su pjevali na Badnjak (To je ponekad bilo poznato kao ‘noć gledanja ‘ ili ‘noć ćekanja’ jer su pastiri promatrali svoje ovce kada su im se pojavili anđeli), kada su počele božićne proslave.
Također, u ovo vrijeme u gradovima Engleske postavljali su se mnogi orkestri i zborovi i ljudi su željeli pjevati božićne pjesme, pa su pjesme ponovno postale popularne u crkvama i koncertnim dvoranama. Mnoge nove pjesme, poput ‘Dobri kralj Wenceslas’, su također napisane u viktorijanskom razdoblju.
Stvorene su popularizirane nove božićne pjesme, kao i običaj pjevanja ih pjesama na ulicama.
